Dok je na kopnu ekološki zaštićeno oko 18 miliona kvadratnih kilometara, samo 10% je zaštićeno u oblasti okeana, iako oni čine 71 % zemljine površine.

Mora i okeani pokrivaju danas više od polovine površine Evropske Unije, a morski ekosistem je postao jednako važan ne samo kao ekološki, već i ekonomski resurs. Ipak, ljudskom djelatnošću taj ekosistem je ugrožen, prije svega zagadjenjem uzrokovanim lošim kanalizacionim i sistemima otpadnih voda, prekomjernim izlovljavanjem, klimatskim promjenama, pojačanom kisjelošču mora i širenjem invazivnih vrsta. Promjene temperature mora i učestalosti vjetrova, koji su krucijalni za morske struje, poremetili su ritam migracija riba koje trebaju specifične uslove, odredjene temperature kao i količinu hrane kako bi imali dovoljno vremena za mriješćenje.

Jer, ribe su u toplijem moru uhvaćene u škripac – da bi se adaptirale, njihov metabolizam se ubrzava. Rastu brže, iako prosječno dostižu manju veličinu, a za svoj brži metabolizam trebaju više hrane i više kisjeonika. No, kisjeonika je manje zbog povećane temperature mora, i tu se krug zatvara. Klimatske promjene takodje mijenjaju salinitet i kisjelost morske vode, čiji uticaj može biti katastrofalan. To uključuje nestanak koralnih grebena, širenje invazivnih vrsta i oboljenja medju morskim organizmima, gubitak glavnih predatora, i konačno – kidanje morskog lanca ishrane.Dodajmo tome i neograničeno izlovljavanje ribe koje je u Evropi dostiglo alarmantne razmjere: gotovo devet od deset ribolovnih područja u sjeveroistočnom Atlantiku, na Baltiku u Mediteranu su toliko izlovljena da gube reproduktivni kapacitet. Globalno je konzumacija ribe više nego dvostruko porasla od 1973., svjetski prosjek je 17 kg, a šampioni potrošnje su USA, Kina i Kanada sa oko 25 kg godišnje po konzumentu. Prosječan Evropljanin godišnje konzumira 21 kg ribe, a po zemljama ta brojka varira od 4 kg u Rumuniji, do 57 kg u Portugalu. Da bi se zadovoljile potrebe evropskog tržišta, dvije trećine ribe se uvozi, zato Evropljani itekako imaju uticaj na tržište ribe i akvakulture širom svijeta.

Zbog svega navedenog, morske oblasti se sve više uključuju u zaštićene zone Natura2000, ali još uvijek nedovoljno brzo jer je za njih neophodna medjudržavna saradnja. Do decembra 2009. je za zaštićene zone nominovano oko 2000 lokacija koje se prostiru na oko 167 000 kvadratnih kilometara, koje su djelimično ili potpuno morske. Državama čije su oblasti uvrštene u zaštićene zone, Habitat direktiva propisuje da svakih 6 godina daju procjenu zaštite statusa habitata i vrsta, uključujući koralne grebene, morske kornjače, sisare i morsku travu.

izvor: European Environment Agency