Neprocjenjivo kulturno blago dobrotske čipke čuva danas jedina rukatica bijelog veza Nada Radović.

„Čovjek koji ima dušu zna i vrijednost čipke. Jer dobrotska čipka je živo biće“.

Ovaj vez je dio Boke od XII vijeka, a najstarije djelo dobrotske čipke koje živi i danas je cacara, udovička kapa iz 15. vijeka.

“Vezilje su radile marame obrubljene vezom, koje su išle preko njihovih lica na umrlom času. Tako da od tih radova ništa nije sačuvano. Ono što je sačuvano, ali tek nekoliko vjekova kasnije, su ti rubni djelovi, zahvaljujući nepoznatom imenu opata koji je zaustavio odnošenje tih vrijednosti sa umrlima, i sakupljao uzorak po uzorak. Tako da Sv. Stasija danas ima muzej čipke”.

Uz dvije cacare danas u Boki, kao još jedno remek djelo navodi se oltarnik blaženog Gracije na Mulu. Malo je poznato da su dobrotske čipke u prošlom vijeku bile slavne i u Evropi.

“Cacara je 1910. u Beču dobila prvu nagradu na velikoj medjunarodnoj izložbi ručnih radova. Za oltarnik koji su radile sestre Adjica Djurović i Pina Latković, Muljani kažu da je 1976. godine u Parizu, opet na jednoj velikoj izložbi, dobio medjunarodnu nagradu”.

Osim što čuva više od osam vjekova dugu tradiciju dobrotske čipke, gospodja Nada je obogatila i nečim novim – minijaturama bijelog veza. “Prva kotorska priča” u minijaturama posvećena je neznanim dobrotskim veziljama, a druga kotorskim spomenicima kulture. Treći ciklus minijatura radi po uzoru na slikarske motive.

“Jednu minijaturu radim najmanje tri do četiri mjeseca. A za samo jedan santimetar punog veza treba tri do šest sati. Jer, treba duša da je mirna, treba oko da je spremno, srce da diktira, pa da se radi dobrotska čipka. Kažem čipka – a vez je. Jer se radi pokretom veza ruke. Ona se ne radi heklicom, već ušima šivaće igle”.

No, i pored neprocjenjive vrijednosti dobrotske čipke, kao da u institucijama kulture u CG ne postoji interesovanje za njenu zaštitu i promociju. Poslednji etnološki rad o ovoj neponovljivoj kultuno-istorijskoj baštini napisan je još 1958, a treba znati da je dobrotska čipka starija od paške, zaštićene UNESCO-om. “Moje godine su toliko duboke, strah me je da to neće neko preuzeti kao dragocjeni dar daljeg rada. Moje unučice, od bratanaca ćerke, sa osam ipo i devet godina, priželjkuju da ljetos počnemo da radimo; prvo ih treba naučiti da čuvaju iglu, da znaju kako udjenuti, pa onda da idu sa prvim bodovima, da bi došle do konačnog boda – boda dobrotske čipke”.