Za lokaciju plantaže kamenica izabran je Orahovac zbog kvaliteta morske vode koja se u velikoj mjeri miješa sa slatkom.

“Kvalitet vode je jako bitan u procesu uzgoja, a naša istraživanja su pokazala da se u tom dijelu zaliva uliva dosta slatke vode koju donosi rijeka Ljuta. Tako se sa morskom vodom miješaju hranljive materije koje se slivaju iz kraških polja, a za velikih kiša prorade i podzemlje vrulje, pa sve to pogoduje školjkama“, kaže Aleksandar Joksimović iz Biologije mora.

Iako je kamenica autohtona jadranska školjka, u crnogorskom moru nema njene mladji, pa će budući uzgajivač Nevres Djerić dopremiti prvu mladj iz Stona u Hrvatskoj. Za dostizanje konzumne veličine školjkama će trebati od osamnaest do dvadeset četiri mjeseca, a nakon samoodrživosti plantaže, ona će godišnje proizvoditi oko 20,000 školjki. Tehnološki, biće slična onima za uzgoj mušlji, uz kolonije školjki koje će se širiti na buradima-bovama.

U očekivanju prve plantaže kamenice u Crnoj Gori valja se podsjetiti da pionirski koraci u prikupljanju naučne gradje o uzgoju školjki u Boki Kotorskoj pripadaju dr. Jovanu Stjepčeviću koji je sedamdesetih godina sproveo eksperimentalno uzgajanje mušlji i kamenica i o tome napisao doktorsku disertaciju.

Zanimljivosti: * Hrvatski portali objavljuju da se danas u toj zemlji uzgoji oko 4 000 tona školjaka, uglavnom dagnji, i oko milion komada kamenica, najviše u Malostonskom zalivu. Kada bi se dosegla planirana proizvodnja od 20.000 tona školjaka, inkasiralo bi se 30 miliona EUR.
* Kamenice se najčešće jedu sirove, a opisuju se i kao jak afrodizijak, dijelom zbog toga što se povezuju sa pričama o Veneri – boginji ljubavi, ali i zato jer su bogate cinkom koji poboljšava nutritivni i zdravstveni status, a time i polni nagon.

Buzolić vodi jedan od najpoznatijih Hvarskih slow food restorana, a za one kojima taj pojam nije blizak objašnjava da je riječ o filozofiji i načinu poslovanja. Kuća u kojoj se nalazi restoran je iz 13. vijeka, a sve je podredjeno neobičnim jelima i kombinaciji ukusa koji nose atmosferu mediteranskog života kroz spoj tradicije i savremene gastronomije.

„Crna Gora i Hrvatska imaju imaju kontinentalne djelove i divnu obalu. Kao Dalmatinac mogu reći da su naše primorske kuhinje kompatibilne, skoro iste: materijali su identični, tu su riba i morski plodovi, maslinovo ulje, tu je koza, ovca, sir. Naše kulinarske razlike donose uticaji s kopna. No, mediteranske kuhinje koincidiraju medju sobom kao što to ilustruje jedan pomorski izraz: lingua franca. Dakle, ima izraza koje upotrebljavamo i mi u Dalmaciji, i vi na Crnogorskom primorju, i sve primorske zemlje Mediterana, i gdje god da ih koristite na obali, čak i u arapskom svijetu, moći će vas razumjeti. Jer su nam kulinarski temelji isti – ovca i koza na kopnu, maslinovo ulje uz more, u moru riba“.

Buzolić je jedan od onih ljudi koji žive svoj posao – i uživaju u njemu.

„ Naš meni se mijenja svakodnevno, jer je koncepcija mog rada podredjena mojim zadovoljstvima. Ujutru se dignem rano i odem na pjacu i ribarnicu. Ne pada mi na pamet ulazit u velike hipermarkete, jer mi je prioritetna domaća roba, ono što se donese sa sela i što ribari freško izvuku iz mora. I tome se prilagodjava dnevni meni. Od dvije vrste ribe i dvije vrste školjke može se napravit pedesetak jela. Ljudi se pitaju kako. Pa tako da se ne zaključamao u četiri-pet osnovnih recepata tradicije, što bi na Jadranu rekli- isprigat, ispeć, skuhat lešo, napravit brodet. Ako to plemenimo modernom gastronomijom, tu postoji još milion varijacija. Znači, sačuvati tradicionalan način pripreme, ali u spoju s modernizmom“.

Buzolić je u Budvi boravio u februaru kao sudija ma Medjunarodnoj turističkoj berzi, ovo je dio izloženih eksponata u kategoriji show cooking.

Domaćini kažu da je riječ o turističkoj ponudi koja ima sigurnu budućnost. “Ovo je posao koji ima perspektivu što potvrdjuje porast naše posjete, prije četiri godine imali smo oko sto pedeset posjetilaca, a danas oko hiljadu i po“, kaže Mićo Blagojević.

Etno selo je sačuvalo toplinu tradicionalne arhitekture i običaje nekadašnjeg života na sjeveru Crne Gore. Izvorni ambijent upotpunjen je restoranom, nekadašnje kolske pretvorene su u pješačke staze, a stare kolibe su preuredjene za boravak gostiju. Blagojevići nas vode kroz etno kolibu u kojoj su zbirke seoskog orudja, nakita, nošnji, pokućstva. Tu su ognjište, stolovač, burilo, škanj, pegla na žar, ručno radjena kolijevka od tisovine. Nema betona, nema gvoždja, samo drvo i kamen. I jelovnik etno sela Montenegro odgovara tradicionalnim receptima crnogorskog sjevera, obavezni su kačamak, cicvara, skorup.

“Naši turoperatori iz inostranstva kažu da moramo sačuvati prirodu i izvornost ambijenta etno sela kako bismo osigurali dolazak stranih turista. Kamena kućica i drveni stolovač mnogo su zanimljiviji prosječnom modernom turisti od mesinga i čelika velikih hotela“, kažu Blagojevići.

U NVO Maslinada, koja okuplja 160 maslinara sa oko 14,000 maslina, najavljuju da će ove godine duž Budvanske rivijere zasaditi još 1,000 stabala, uglavnom autohtone sorte žutice. Sade se i neke od uvoznih sorti, poput oblice iz Hrvatske, koja u Paštrovićima ima stotinjak zasada. Riječ je o crnoj, visokoprinosnoj sorti koja daje kvalitetno ulje. “Žutica je ipak naš favorit jer je dugovječna sorta i ima veliki procenat ulja.
Pretprošle godine, na primjer, kada je bila veoma rodna godina, moje masline žutice dale su 28 litara ulja od 100 kila ploda”, priča Mitrović. Za razliku od svojih predaka koji su maslinu samo kastrili, on je danas reže i djubri.

No, da bi se dobilo kvalitetno ulje, osim dobre sorte i umješnosti maslinara treba imati i dobar mlin za masline. A takvih je danas u Paštrovićima samo dva – jedan stari i jedan novoizgradjeni koji će prvu meljavu obaviti ove godine.

Budvanski maslinari godinama pregovaraju sa Opštinom da im izgradi ili ustupi zemljište kao otplatu mlina koji je šezdesetih godina nacionalizovan, a izgradila ga je austrougarska 1905.Gubitak mlinova pratilo je uništavanje maslina pa ih je danas na Budvanskoj rivijeri tek oko 45,000, što je gotovo prepolovljen broj u odnosu na prije pola vijeka. “Naši kažu ne može se razvijati turizam i maslinarstvo, jer treba zemlja za gradnju… pa kako onda to uspijeva Španiji koja je šampion i u turizmu i u proizvodnji maslina? Uspijeva im jer su shvatili da jedno drugo ne isključuje, već pospješuje. Zato oni čak imaju i ministarstvo za podršku maslinarstvu”, kaže Mitrović.

Zato se planeta Zemlja suočava sa globalnom krizom nestanka biljnih i životinjskih vrsta.

Medjutim, sve više se uvidja da je biodiverzitet krvotok održivog razvoja i dobrobiti čovječanstva, i zato su Ujedinjene nacije proglasile 2010-u godinom Medjunarodnog biodiverziteta. Riječ je o životnom lancu koji je od suštinske važnosti za naš ekosistem i snabdijevanje čistom vodom, hranom, gradjevinskim materijalom, gorivima i ljekovima.

Uništavanje biodiverziteta nema pojavnu manifestaciju poput klimatskih promjena kod kojih čovjek na sopstvenoj koži može osjetiti promjenu temperatura, sve češće vremenske nepogode i natprosječno izdizanje mora. Zato godina biodiverziteta treba da nas podsjeti na važnost očuvanja životnog lanca, pa će u tom smislu medjunarodna Unija za očuvanje prirode mjesec februar posvetiti šumama.

Zanimljivosti:

* Evropa je region sa najviše zaštićenih zona na svijetu ali su one relativno male površine. Medju 100,000 područja u 54 zemlje, veličine zaštićenih zona variraju od samo jednog drveta poput Kačje smreke (Godovic, Slovenija) do preko 97 miliona hektara površine Grenlanda. Ipak, 90% zaštićenih područja u Evropi je manje od 100 hektara.

*Više od 70,000 vrsta biljaka se koristi u tradicionalnoj i modernoj medicini.

* Jeste li znali da je na listi biljaka i životinja kojima prijeti istrebljenje upisano 17,291 vrsta? Aktuelni procenat (po broju i brzini) istrebljenja vrsta je i do 1,000 puta veći nego u prošlosti.

(Izvor: International Union for Conservation of Nature)

Za razliku od Budve, Bara i Ulcinja, gdje gotovo da nema jedriličarskih društava, Bokelji uspijevaju da očuvaju tradiciju jedrenja kroz svojih šest klubova – “Jugole Grakalić” i Herceg Novog, jaht klub “Herceg Novi” koji se bazira na krstaškom jedrenju, “Jovo Dabović” iz Baošića, “Delfin” iz Tivta, klub katamarana “Trio Belan” iz Tivta i jedriličarski klub “Lahor” iz Kotora. Četiri od ovih šest klubova temelje se na olimpijskom jedrenju – klasama laser i rade sa djecom, stvarajući buduće jedriličare. Jedan od njihovih trenera je Ilko Klakor iz tivatskog jedriličarskog kluba Delfin.

„Imamo talente koji bi mogli biti budući šampioni i postižemo vrhunske rezultate. Igor Les je na primjer bio peti na Euro cup-u pretprošle godine, što je bio izvanredan rezultat jer je prestigao svjetskog i evropskog prvaka, i neke olimpijce. Prošle godine nije imao sreće jer su mu dva puta pucali jarboli. U Splitu je medjutim osvojio šesto mjesto na takmičenju Olimpic Week gdje je učestvovalo 22 zemlje. U klasi optimist smo osvojili državno prvenstvo Makedonije i treće mjesto na regati Jugoistočne Evrope“.

A da bi se postizali vrhunski rezultati, u jedrenje treba uložiti ne samo puno ljubavi i znanja, već i novca. Jedrilica za najmladje u klasi optimist košta više od 3,000 EUR, a klasa laser je još skuplja-jedan brod košta više od 7,000 EUR, dok u godišnja takmičenja treba uložiti još oko 30,000 kako bi se osvajale medjunarodne regate i odgojili šampioni koji moraju imati dobru kondiciju, vještinu, znanje o aerodinamici, geografiji, moraju poznavati more i kurente, ružu vjetrova.

Da bi se razvijalo jedriličarstvo, uz takmičare i trenere treba obrazovati i znalce medju sudijama. Uz pomoć kolega iz Hrvatske, jedne od nekoliko najboljih jedriličarskih zemalja na svijetu, crnogorske sudije će se u februaru obučavati u Herceg Novom. „Sudija mora da postavi regatno polje, da zna sva jedriličarska pravila kako na vodi tako van vode, mora znati voditi regatu. Osim sudija regatu prate i presuditelji na vodi koji u brzim čamcima nadgledaju što se dešava na samom regatnom polju, znači to je jedan složen i veoma kompleksan posao“, kaže Farkaš. I dok se sa državnih instanci o Crnoj Gori često govori kao o nautičkoj destinaciji, kao da se zaboravlja domaća tradicija jedrenja; a ona se ne može sačuvati samo entuzijazmom pojedinaca koji znaju da jedrenje nije samo sport već djelić mediteranske baštine i nasljedja slavnih jedara Boke poput onih kojima je svijet oplovio Ivo Visin. Pročitajte više o njegovom Putovanju oko svijeta .

Hrvatska je odlučila da svojih 48 svjetionika, kao spomenike kulture nulte kategorije, vrate u život tako što će omogućiti njihov zakup na deset godina.

Hrvatska televizija prenosi da se u neke od svjetionika nije ulagalo preko vijek i po, no država neće dopustiti da njihovo uredjenje bude proizvoljno, već je pripremljena projektna dokumentacija sa pečatom konzervatora. Kako bi se očuvala životna okolina, otpadne vode sa svjetionika odvodiće se prećišćivačima, biološkim jamama.

Ove godine će se u zakup dati 14 svjetionika, medju prvima istarska Verulera i Verudica, kao i Strašica kod Senja. Još jedan znak da Hrvatska država brine o svom prirodnom i kulturnom nasljedju je odredba da za zakup mogu konkurisati samo domaće firme.

Inače, svi svjetionici na hrvatskom dijelu Jadrana su automatizovani, a u sedamnaest boravi stalna posada. Do sada je uredjeno jedanaest svjetionika koji se iznajmljuju turistima.

Najstariji svjetionik na Jadranu je Savudrija, sagrađen 1818.

(Foto:  Jean Guichard)

Ako želite upoznati zaledje Paštrovića, krenite na hiking turu sa Brajića i tvrdjave Kosmač, austrijskog utvrdjenja gradjenog od 1841.-1850. na granici izmedju Crne Gore i Austrougarske. Sa zapuštene tvrdjave koja svjedoči o naprednoj vojnoj gradjevinskoj tehnici devetnaestog vijeka, pogled se prostire sa oko 800 metara nadmorske visine na cijelu Budvansku rivijeru, od Jaza do Petrovca. Šetnju nastavite ka selima Ogradjenica i Mikovići, pa se ka obali uz manastir Praskvica spustite do Sv. Stefana i Miločera.

Jedan od starogradskih trgova – Trg robova – svjedoči da je Ulcinj bio jedna od omiljenih piratskih destinacija uz Veneciju i Dubrovnik. U ulcinjskom zatvoru je pet godina kao sužanj proveo španski pisac Miguel de Servantes, a Ulcinjani tvrde da je Dolcinea u romanu „Don Kihot” dobila ime po Cita di Dolcinio. U slavu španskog pisca Trg robova zove se i Servantesov trg. Gradski anali pišu da je oko stotinu crnaca-robova nakon oslobadjanja ostalo da živi u Ulcinju pod prezimenima ljudi kod kojih su služili. Danas tu živi samo jedna porodica Ulcinjana-crnaca.