Sjever zemlje je prostorno najveći, ali i najmanje iskorišćen potencijal Crne Gore na tržištu ekoturizma. Medju onima koji ga biraju za odmor najbrojniji su planinari, koji prosječno putuju nekoliko puta godišnje, ne haju za hotele visoke kategorije, ali i ne pitaju što košta boravak u eko selu ili katunu. Često poznaju geografiju naše zemlje bolje od nas samih. Jednu takvu grupu Slovenaca srećemo u katunu Vasojevićkog Koma:

“Ima nas petnaest, a ovaj naš put traje trinaest dana. Krenuli smo iz Slovenije preko Hrvatske i Bosne, do Mokre Gore, tamo smo išli na Šargansku Osmicu, pa u Višegrad, pa na Zlatibor. Tamo smo se penjali na dva vrha. Sada ćemo biti tri dana na Komovima, popećemo se na sva tri vrha, pa posle preko Kolašina na Sinjajevinu, na Jablanov vrh ili na Babin zub.”

Na sjeveru Crne Gore konačno se uviđa da planine i ekološki očuvana okolina nijesu predodređeni samo za zimski već i ljetnji turizam, kada ožive i brojni katuni podno Komova.

“Oko desetog juna izlazimo na katun, i ostajemo do 1. septembra. Radimo oko stoke, kosimo, plastimo, proizvodimo domaće za svoje potrebe. Sir, mlijeko, skorup”, kaže nam stočar u katunu.

osavremeniti kako bi se sačuvalo ono najvrjednije – priroda. Pitamo goste iz Slovenije kako ocjenjuju

Ekološka hrana je još jedna šansa domaćeg turizma. Za sada je iskrišćena samo na jelovnicima u eko selima.

“Danas na meniju katuna imao sir, kajmak, pršutu, priganice, ovčije mlijeko-jardum i smočani kačamak”, kažu domaćini.

Da bi se sjever upisao na turističku mapu Evrope treba najprije imati dobre puteve i osmišljenu reklamu, a turizam uravnoteženo razvijati kako bi se sačuvalo ono najvrijednije – priroda. Goste iz Slovenije pitamo koju ocjenu daju čistoći u Crnoj Gori.

“U parkovima i u planini je čistoća dobra jer nema mnogo ljudi, ali u ostalom dijelu i nije baš čisto. To nam smeta, jer se to kod nas baš dobro sredilo. Mislimo da će to biti i ovdje, ali za koju godinu. Možda.”