Pitamo Riječane da li s mora Crna Gora izgleda kao ekološka država. “Ekološka taksa, ekološka država – to je po mom mišljenju više floskula nego stvarna ekološka komponenta jer ekologija nije samo očistiti smeće, ekologija je svijest i prije svega urbanizam. Kada neko ima novaca a napravi betonsko ruglo od svoje kuće, pa još na obali, on nije ekološki čovjek bez obzira je li mu kuća čista”, kaže Vlatko Ignatoski iz Obale naših unuka.

Vlatko snima Jadransku obalu s udaljenosti do 70 metara i brzini do 8 čvorova. Snimci ce biti pohranjeni u riječkom Državnom arhivu i Hidrografskom institutu u Splitu, pa će se u budućnosti obala moći uporedjivati sa njenim današnjim likom. Snimke u HD rezoluciji biće dostupne i na globalnoj mreži.

“Ovaj projekat je moja osobna priča i pogled na svijet. Tom porukom kroz prostor i vrijeme želim približiti obalu svima koji nemaju priliku da budu uz more. Zahvaljujući internetu, svaki dio obale biće vidljiv sa bilo koje tačke na planeti”, kaže Ignatoski.

Ideja udruge Obala naših unuka ima zajednickog sa onom Giuseppe Riegera koji je u 19. vijeku nacrtao panoramski izgled obale od Trsta do Pule, a potom i od Pule do Budve. Uz Riegerove crteže, snimak crnogorske obale biće ovog oktobra prezentovan u kotorskom Pomorskom muzeju.

Smjerovi planinarske transverzale Orjen-Lovćen-Rumija vode i do prevoja Bijela skala koji sela pod Rumijom povezuju sa Skadarskim jezerom. Ova staza upoznaće vas sa barskim zaledjem i selima Gurza, Šestani i Lukići, bogatim pijaćom vodom. Cijelo područje zaledja Bara je bogato izvorima a seljani pričaju da samo u planini Sutorman ima 377 izvora, od kojih je najčuvenija voda Đoleza.

Evo još nekoliko fotografija Primorsko-planinske transverzale Orjen-Lovćen-Rumija, snimljenih na dijelu staze od Paštrovske gore do Sutomora. Startna tačka je u Novoselju, a odlično markirani pravac vodi iznad Buljarice i Čanja do Sutomora. Nadmorske visine su od 650 do 800 m, a najljepši vidikovci pružaju se sa Mijovića krša i Tri roge. Ukupna dužina ovog dijela staze je 18 km.

U selima na obroncima jadranskog zaledja još uvijek ima pokoja kamena kuća, sušara s pršutom i domaćini koji vas obavezno svrate na čašicu domaćeg crnog. Tako je u Čavorima, njeguškom selu na granici planine i mora.

Na hrbatu razmedje Boke i Lovćena su Zalazi, Velji i Mali, sela koje su poslednji stanovnici napustili nakon zemljotresa 1979. godine. Danas ih obilaze samo ljubitelji prirode i hikinga, na putu ka vrhovima kamenog mora ili kotorskoj obali.

Od Žanjevog dola (na 970 mnv), preko Praćišta do Tabačine vodi stari crnogorski put na kojem je i selo Špiljari, udaljeno od Kotora oko dva kilometra. Od njegovih kuća su ostali samo kamene sjene i oronuli zidovi crkve Sv. Ivana. Iznad sela su temelji nekadašnje austrijske žičare iz 1917.

Ljepota Hajle i gostoprimstvo Rožajaca vode do planinarskog doma Grope na nadmorskoj visini od 1960 m. Ovo nije odredište samo crnogorskih i planinara iz susjednih država, već i ljubitelja divlje ljepote iz Francuske, Finske, Velike Britanije. U njihovim zabilješkama nakon desetodnevnih hiking tura, najbolje ocjene dobija planinarski dom Grope, ne samo zbog udobnosti i topline dobrodošlice, već i njegovog ukusa: osim što kuvaju nabolju tursku kafu uz bajramsku alvu, sa kuvanom krtolom biraju najbolji domaći sir, kajmak i turšiju, Feka, Kokan i Crv spremaju pasulj tavče na gravče u zemljanim posudama sa dodacima planinskih biljnih začina i divljeg povrća. Na meniju su inače i domaći specijaliteti od pšeničnog i kukuruznog brašna, kačamak, cicvara, razne popare, a specijalitet Grope je planinarski gulaš čija je tajna u ljeti prikupljenim planinskim ljekovitim travama koje rastu na Hajli –sporišu, majčinoj dušici, kantarionu.

Grope su potvrda da je moguće razvijati turizam i u planinarskim domovima koji objedinjuju ono najbolje što Crna Gora ima – divlju ljepotu planine i pitomu toplinu njenih ljudi.

Arhitektura rimske Duklje (Doclea) datuju se krajem I vijeka nove ere. U vrijeme dinastije Flavijevaca i cara Vespazijana Duklja dobija status municipia, i tako postaje jedan od najznačajnijih gradova u jugoistočnom dijelu rimske provincije Dalmacije. Pominju je i antički istoričari: Plinije govori o ilirskom plemenu Docleata, dok Ptolomej navodi Duklju kao grad u unutrašnjosti zemlje. Arheološki nalazi upućuju da bi krstoobrazna crkva (IX vijek) mogla biti crkva Sv.Marije koja se pominje u Ljetopisu Popa Dukljanina. Kralj Svetopelek je sahranjen u srkvi Svete Marije u Duklji („sepultum est in ecclesia sanctae Mariae…in civitate Dioclitiana“) koja se u Ljetopisu pominje kao krunidbena crkva dukljanskih kraljeva (izvor: mr Mitra Cerović).

Prva arheološka istraživanja Duklje sproveo je francuski konzul Prik de Sent Meri 1879. No, sedamdeset godina kasnije, preko Duklje se gradi oko 500 metara pruge Nikšić-Podgorica kojom su uništeni vrijedni arheološki ostaci, a „dekorativna kamena plastika je ugradjivana u nasip za šine“ (izvor: arh Predrag Malbaša). Danas Željeznica ima obavezu da do 2017. godine sa lokaliteta Duklje izmjesti trase pruge. Do tada, izračunajmo: Budvu je ovog ljeta posjetilo 500,000 turista; ako bi samo 10% njih imalo priliku da za ulaznicu od 1 EUR izletički obidje Duklju, to bi značilo da bi se za njenu zaštitu i promociju moglo zaraditi 50,000 EUR. Samo za tri mjeseca i samo od turista u Budvi.

Ovdje se čuvaju eksponati o istoriji brodarstva i pomorske trgovine, ali i sukobima sa gusarima na Jadranskom i Sredozemnom moru. U Muzeju su ostavštine poznatih pomorskih porodica Ivelić iz Risna i Florio iz Prčanja, knjige, slike i modeli brodova i jedrenjaka bokeljske flote, etnografsko podsjećanje na narodnu nošnju, ali i sjaj primorske vlastele…

Pomorski muzej je i jedina institucija na ovim prostorima koja je za svoje goste obezbijedila audio guide na šest jezika, a kako je riječ o trospratnom palacu, organizovano je i muzejsko odjeljenje u kojem je pristup omogućen i hendikepiranim licima.

Jedan od starogradskih trgova – Trg robova – svjedoči da je Ulcinj bio jedna od omiljenih piratskih destinacija uz Veneciju i Dubrovnik. U ulcinjskom zatvoru je pet godina kao sužanj proveo španski pisac Miguel de Servantes, a Ulcinjani tvrde da je Dolcinea u romanu „Don Kihot” dobila ime po Cita di Dolcinio. U slavu španskog pisca Trg robova zove se i Servantesov trg. Gradski anali pišu da je oko stotinu crnaca-robova nakon oslobadjanja ostalo da živi u Ulcinju pod prezimenima ljudi kod kojih su služili. Danas tu živi samo jedna porodica Ulcinjana-crnaca.