Ovdje se čuvaju eksponati o istoriji brodarstva i pomorske trgovine, ali i sukobima sa gusarima na Jadranskom i Sredozemnom moru. U Muzeju su ostavštine poznatih pomorskih porodica Ivelić iz Risna i Florio iz Prčanja, knjige, slike i modeli brodova i jedrenjaka bokeljske flote, etnografsko podsjećanje na narodnu nošnju, ali i sjaj primorske vlastele…

Pomorski muzej je i jedina institucija na ovim prostorima koja je za svoje goste obezbijedila audio guide na šest jezika, a kako je riječ o trospratnom palacu, organizovano je i muzejsko odjeljenje u kojem je pristup omogućen i hendikepiranim licima.

Jedan od starogradskih trgova – Trg robova – svjedoči da je Ulcinj bio jedna od omiljenih piratskih destinacija uz Veneciju i Dubrovnik. U ulcinjskom zatvoru je pet godina kao sužanj proveo španski pisac Miguel de Servantes, a Ulcinjani tvrde da je Dolcinea u romanu „Don Kihot” dobila ime po Cita di Dolcinio. U slavu španskog pisca Trg robova zove se i Servantesov trg. Gradski anali pišu da je oko stotinu crnaca-robova nakon oslobadjanja ostalo da živi u Ulcinju pod prezimenima ljudi kod kojih su služili. Danas tu živi samo jedna porodica Ulcinjana-crnaca.

Na hrbatu razmedje Boke i Lovćena su Zalazi, Velji i Mali, sela koje su poslednji stanovnici napustili nakon zemljotresa 1979. godine. Danas ih obilaze samo ljubitelji prirode i hikinga, na putu ka vrhovima kamenog mora ili kotorskoj obali.

Od Žanjevog dola (na 970 mnv), preko Praćišta do Tabačine vodi stari crnogorski put na kojem je i selo Špiljari, udaljeno od Kotora oko dva kilometra. Od njegovih kuća su ostali samo kamene sjene i oronuli zidovi crkve Sv. Ivana. Iznad sela su temelji nekadašnje austrijske žičare iz 1917.

„Čovjek koji ima dušu zna i vrijednost čipke. Jer dobrotska čipka je živo biće“.

Ovaj vez je dio Boke od XII vijeka, a najstarije djelo dobrotske čipke koje živi i danas je cacara, udovička kapa iz 15. vijeka.

“Vezilje su radile marame obrubljene vezom, koje su išle preko njihovih lica na umrlom času. Tako da od tih radova ništa nije sačuvano. Ono što je sačuvano, ali tek nekoliko vjekova kasnije, su ti rubni djelovi, zahvaljujući nepoznatom imenu opata koji je zaustavio odnošenje tih vrijednosti sa umrlima, i sakupljao uzorak po uzorak. Tako da Sv. Stasija danas ima muzej čipke”.

Uz dvije cacare danas u Boki, kao još jedno remek djelo navodi se oltarnik blaženog Gracije na Mulu. Malo je poznato da su dobrotske čipke u prošlom vijeku bile slavne i u Evropi.

“Cacara je 1910. u Beču dobila prvu nagradu na velikoj medjunarodnoj izložbi ručnih radova. Za oltarnik koji su radile sestre Adjica Djurović i Pina Latković, Muljani kažu da je 1976. godine u Parizu, opet na jednoj velikoj izložbi, dobio medjunarodnu nagradu”.

Osim što čuva više od osam vjekova dugu tradiciju dobrotske čipke, gospodja Nada je obogatila i nečim novim – minijaturama bijelog veza. “Prva kotorska priča” u minijaturama posvećena je neznanim dobrotskim veziljama, a druga kotorskim spomenicima kulture. Treći ciklus minijatura radi po uzoru na slikarske motive.

“Jednu minijaturu radim najmanje tri do četiri mjeseca. A za samo jedan santimetar punog veza treba tri do šest sati. Jer, treba duša da je mirna, treba oko da je spremno, srce da diktira, pa da se radi dobrotska čipka. Kažem čipka – a vez je. Jer se radi pokretom veza ruke. Ona se ne radi heklicom, već ušima šivaće igle”.

No, i pored neprocjenjive vrijednosti dobrotske čipke, kao da u institucijama kulture u CG ne postoji interesovanje za njenu zaštitu i promociju. Poslednji etnološki rad o ovoj neponovljivoj kultuno-istorijskoj baštini napisan je još 1958, a treba znati da je dobrotska čipka starija od paške, zaštićene UNESCO-om. “Moje godine su toliko duboke, strah me je da to neće neko preuzeti kao dragocjeni dar daljeg rada. Moje unučice, od bratanaca ćerke, sa osam ipo i devet godina, priželjkuju da ljetos počnemo da radimo; prvo ih treba naučiti da čuvaju iglu, da znaju kako udjenuti, pa onda da idu sa prvim bodovima, da bi došle do konačnog boda – boda dobrotske čipke”.

Ovo je samo djelić od oko 300 fotografija koje je Urban pronašao u albumima budvanskih fotografa i starogradskih familija, a koje čuvaju mediteranske toponime Starog grada: Pizanu, Piskaru, Brijeg od Budve, iza fratara, Sv.Nikolu, most popa Mila…

Najstarija fotografija datira iz 1898. godine i na njoj se vidi da je Budva zapravo bila samo Stari grad, sve dok se nije izgradio Mogren kao prva gradjevina van bedema. ” Čak i kada sam ja bio dijete, sjećam se da smo govorili – idemo u šetnju do mosta popa Mila – ihaa, to nam je bilo daleko od grada! A danas vam je to centar, kod gradske pošte, eto koliko se izgradilo”, sjeća se Urban, i dodaje da bi na starim fotografijama mnogi mogli dosta naučiti, posebno o tome kako se grade kuće. “Stari grad je napravljen tako da prozor prozoru ne smeta, a ulica je samo metar i dvadeset široka. I ne možete, kao u novogradnji, da nekome gledate u unutrašnjost stana, ili da prodjete cijelu ulicu skačući s balkona na balkon”.

Ante Urban je već imao par izložbi fotografija Stare Budve, kao podsjećanje da grad ne čine beton i bahatost, već tradicija koja mu udahnjuje život.

“Svjestan sam da se sve mijenja, ali ipak treba sačuvati nešto što je autentično. Recimo, Stari grad danas: stalno se nešto dogradjuje, pregradjuje, ja vjerujem da ćemo se za pet godina u Stari grad moći jedino helikopterom spuštit”.

Prema podacima Državnog arhiva, prva razglednica u Crnoj Gori nastala je 1895. sa motivima Cetinja. Par godina kasnije razglednicu su dobili Kotor i Budva.

Razglednice koje su iz Budve slali njeni posjetioci prije više od vijeka, a koje danas posjeduje budvanski arhiv i privatni kolekcionari, izložene su povodom nedjelje arhiva u Modernoj galeriji krajem aprila 2010.

Fotografije i razglednice Budva danas nemaju mnogo zajedničkog sa Starim gradom kakvu pamte albumi Anta Urbana. Ali ne po koloru digitalne tehnologije, već kao svjedočenje o tome kakva je Budva mogla biti.