Plovilo dugačko 30 m je najvjerovatnije prevozilo vino iz Albanije u Francusku, jer je Ilirija, čiji je dio bila i današnja Albanija, bila veliki snabdijevač vina zapadnog Mediterana. Pronadjene amfore su očuvane, ali ne i njihovo vino jer su čepovi posuda uništeni. Arheolozi procjenjuju da je riječ o jednoj od deset najinteresantnijih olupina do sada pronadjenih u Mediteranu.

Mediji podsjećaju da je početkom godine arhološko istraživanje na Kritu otkrilo i nova saznanja o plovidbi Mediteranom. Na sjevernom dijelu Krita kod Plakiasa, otkriveno je paleolitsko oruđe staro 130.000 godina, što pobija dosadašnj procjene da su ljudi nastanili Kipar, grčka ostrva i Sardiniju prije 12.000 godina.

Ovo novo otkriće preispitaće dosadašnje teorije o tome na koje su načine ljudi u prošlosti putovali Mediteranom je je Krit star više od pet miliona godina, pa istraživači zaključuju da su tvorci paleolitskog oruđa stigli na to područje brodom. Nalazi pokazuju da su naši preci imali bolja pomorska tehnološka znanja i vještine nego što se dosada mislilo. (izvori: AP/HRT)

A kako su se sticale pomorske vještine na našem dijelu Jadrana proteklih vjekova pročitajte u knjizi Plovidba kapetana Iva Visina oko svijeta.

Pročitajte i o istraživanjima u crnogorskom dijelu Jadrana proteklih godina, o petogodišnjem američko-crnogorskom istraživačkom projektu istraživanja podmorja u Boki Kotorskoj i na Maljeviku, lokalitetu kod Bara.

Foto: RPM Nautical F/Pomorski muzej

„To su gotovo bili zimski uslovi penjanja koji su zahtijevali upotrebu dereza, cepina, hodanje u navezi”, pričaju nam Antonio i Ivo koji su za šest dana popeli Kastor (4226 mnv) i Gran Paradiso (4061).

Alpi povezuju osam država od mediteranskih obala Francuske do Slovenije na prostoru od 250 000 km² i sa vrhovima preko 4,000 m. Zbog raznih klimatskih oblasti, u Alpima postoji veliki broj prirodnih staništa, od onih karakterističnih za Centralnu Evropu do visokih nordijskih regija. Tako su Alpi dom za oko 30,000 životinjskih i 13,000 biljnih vrsta, pa je masiv jedna od najvažnijih regija zaštićenog biodiverziteta u Evropi. Zanimljivo je da se Crna Gora oslanja na “južne Alpe”. Zbog geološki jednakog sastava i sličnih predjela kao na Alpima, geograf Jovan Cvijić tako je nazvao Prokletije.

“Prokletije su atraktivne jer su jako lijepe, ali istovremeno i jako opasne planine, kao i Alpi. Sličnosti dva masiva su velike, s tim što je onaj srednje-evropski visočiji za dvije hiljade metara (Mont Blanc 4,810 mnv)”, kaže Antonio. Kakav je pogled sa Alpa na Evropu?

“ Alpski vrhovi su gotovo stalno u oblacima, tako da se sa njih samo vide ostali vrhovi kako štrče iznad oblaka kao neka usamljena ostrva”, opisuju tivatski planinari.

Masiv Alpa je najveći u Evropi i na njemu živi oko dvadeset miliona ljudi.
Njihov odnos prema planini je no što je posebno dojmilo naše sagovornike: planinarenje je masovni sport, a čak na nadmorskim visinama preko 3,500 m nerijetko se sreću roditelji sa djecom. “To su ozbiljne visine jer je tu razrijedjena koncentracija kisjeonika, u svakom udisaju ga je pedeset posto manje nego uz more. Ipak, od malena se najmladji uče da uz svoje roditelje planinare Alpima”, kaže Antonio koji je i pasionirani ronilac. Pitamo ga što je uzbudljivije – roniti ili planinariti? ” I jedno i drugo na svoj način, ali je za mene ipak ronjenje uzbudljivije jer je čovjek u vodi na neki način ”uljez”. U suštini, tu nema neke velike razlike jer se krećemo ”po vertikali” – iznad ili ispod mora”.

Podsjetimo, prošle godine su Ivan i Antonio bili na Kilimandžaru (5895 mnv).
Pogledajte njihovu foto galeriju. (Foto: Ivan Perčin)

Podsjetimo, protekle dvije godine istražena je Boka Kotorska do Bigove, korišćenjem ekosondera i automatskih ronilica, nakon čega su se na dubinama do 100 metara spuštali ronilački timovi. Poredjenja radi, u Crnoj Gori postoje resursi samo za istraživanje na dubinama do 30 metara.

U prve dvije godine projekta, Herkules je obavio 3D mapiranje Boke Kotorske. Medju nalazima su i neka od najznačajnijih arheološkim otkrića u oblasti podvodne arheologije Crnogorskog primorja. Locirao je na dubini od 93 metra grčki brod sa amforama, za koje se pretpostavlja da datiraju od kraja I do sredine II v.n.e. Uz brojna amforišta, otkrivene su i dvije olupine antičkih brodova sa amforama sa kraja V i IV v.p.n.e., kao i dva trgovačka broda iz rimskog perioda.

Zakonom o zaštiti spomenika kulture propisuje da su svi predmeti koji imaju spomeničku vrijednost, pa i oni iz podmorja, vlasništvo države Crne Gore. Osim ovlašćenih stručnjaka, niko ne smije vaditi arheološke nalaze iz mora, pa ni amfore. Za takav pokušaj predvidjena je kazna zatvora do tri godine.

Istraživanja Herkulesa, započeta 2009. godine, trajaće do 2014., a odvijaju se u saradnji RPM Nautikal iz SAD, Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture Kotor, Regionalnog centra za obuku ronilaca Bijela i Ronilačkog saveza Crne Gore.

Pitamo Riječane da li s mora Crna Gora izgleda kao ekološka država. “Ekološka taksa, ekološka država – to je po mom mišljenju više floskula nego stvarna ekološka komponenta jer ekologija nije samo očistiti smeće, ekologija je svijest i prije svega urbanizam. Kada neko ima novaca a napravi betonsko ruglo od svoje kuće, pa još na obali, on nije ekološki čovjek bez obzira je li mu kuća čista”, kaže Vlatko Ignatoski iz Obale naših unuka.

Vlatko snima Jadransku obalu s udaljenosti do 70 metara i brzini do 8 čvorova. Snimci ce biti pohranjeni u riječkom Državnom arhivu i Hidrografskom institutu u Splitu, pa će se u budućnosti obala moći uporedjivati sa njenim današnjim likom. Snimke u HD rezoluciji biće dostupne i na globalnoj mreži.

“Ovaj projekat je moja osobna priča i pogled na svijet. Tom porukom kroz prostor i vrijeme želim približiti obalu svima koji nemaju priliku da budu uz more. Zahvaljujući internetu, svaki dio obale biće vidljiv sa bilo koje tačke na planeti”, kaže Ignatoski.

Ideja udruge Obala naših unuka ima zajednickog sa onom Giuseppe Riegera koji je u 19. vijeku nacrtao panoramski izgled obale od Trsta do Pule, a potom i od Pule do Budve. Uz Riegerove crteže, snimak crnogorske obale biće ovog oktobra prezentovan u kotorskom Pomorskom muzeju.

Jabučanin sakuplja zapise o gastronomskoj tradiciji Crne Gore koja objedinjava mediteransku i kuhinju crnogorskih brda, a posebno vrijednu zbirku ima sa cetinjskog dvora. Stari zapisi kroz gastro navike daju sliku nekadašnjeg života u prijestonici i Crnoj Gori, pa se u njima može pročitati kako je puk glad pobjedjivao kuvanjem kopriva i čičalja, ali i kako je dvor bogato gostio strane diplomate i evropsko plemstvo.

„Kad je riba u pitanju, Skadarski basen je bio poznat po ukljevi, krapu, jegulji i skobalju, pa sam naišao u zapisima da recimo pri dolasku austrijskog prestolonasljednika u Cetinje, Šako Petrović piše pismo jednom čovjeku da bači grib 1. marta 1902. i ulovi šezdeset pastrmki, stavi ih u led i odma’ donese na Cetinje. Ako ulovi više od šezdeset pastrmki, višak treba vratiti u jezero“, priča Jabučanin.

Restorana „Konak“ je zahvaljujući domaćim receptima osvajao i medalje u konkurenciji modernih kulinarskih izraza. Tako je bilo i na Gastro festivalu u Novom Sadu gdje je restoran Konak osvojio zlatnu medalju u konkurenciji velikih hotela i gastronomskih „skulptora“.

„Mi smo predstavili domaću, organsku hranu iz Cetinja, s tim što sam uvijek za varijantu da tu našu staru kuhinju treba modernizovati, ali oprezno, da ne bi izgubila svoje tradicionalno svojstvo“, kaže Jabučanin.

Smjerovi planinarske transverzale Orjen-Lovćen-Rumija vode i do prevoja Bijela skala koji sela pod Rumijom povezuju sa Skadarskim jezerom. Ova staza upoznaće vas sa barskim zaledjem i selima Gurza, Šestani i Lukići, bogatim pijaćom vodom. Cijelo područje zaledja Bara je bogato izvorima a seljani pričaju da samo u planini Sutorman ima 377 izvora, od kojih je najčuvenija voda Đoleza.

Evo još nekoliko fotografija Primorsko-planinske transverzale Orjen-Lovćen-Rumija, snimljenih na dijelu staze od Paštrovske gore do Sutomora. Startna tačka je u Novoselju, a odlično markirani pravac vodi iznad Buljarice i Čanja do Sutomora. Nadmorske visine su od 650 do 800 m, a najljepši vidikovci pružaju se sa Mijovića krša i Tri roge. Ukupna dužina ovog dijela staze je 18 km.

U selima na obroncima jadranskog zaledja još uvijek ima pokoja kamena kuća, sušara s pršutom i domaćini koji vas obavezno svrate na čašicu domaćeg crnog. Tako je u Čavorima, njeguškom selu na granici planine i mora.

Na hrbatu razmedje Boke i Lovćena su Zalazi, Velji i Mali, sela koje su poslednji stanovnici napustili nakon zemljotresa 1979. godine. Danas ih obilaze samo ljubitelji prirode i hikinga, na putu ka vrhovima kamenog mora ili kotorskoj obali.

Od Žanjevog dola (na 970 mnv), preko Praćišta do Tabačine vodi stari crnogorski put na kojem je i selo Špiljari, udaljeno od Kotora oko dva kilometra. Od njegovih kuća su ostali samo kamene sjene i oronuli zidovi crkve Sv. Ivana. Iznad sela su temelji nekadašnje austrijske žičare iz 1917.

“Crni kontinent” je spoj neprocjenjivog bogatstva prirode i siromaštva ljudi, priča nam Ivo Perčin, član kotorskog planinarskog kluba Pestingrad, jedan od članova ekspedicije. “Afrika je siromašnija nego što sam zamišljao. Šalili smo se da bi mnoge od nas trebalo dovesti na par dana u Afriku da shvatimo da ne živimo tako loše kao što mislimo”.

Zbog tog siromaštva, pred put u Afriku mnogi preporučuju povećani oprez, no Perčin kaže da su Tanzanijci prijateljski raspoloženi i u nečemu slični Crnogorcima. “Znao sam izaći sam u grad u podnožju Kilimadžara, a kad smo odlazili u njihove kafiće, razgovarali smo sa Tanzanijcima, opušteni su i jednostavni. Jedino što smeta su naporni prodavači koji vas vuku za rukav, ali toga ima i kod nas kada vas ljeti na autobuskim stanicama sačekaju oni što viču “sobe, sobe”.

Kilimandžaro čine tri vulkanska brda Shira, Kibo i Mawenzi međusobno udaljeni desetak kilometara. Najviši vrh je Uhuru Peak (Vrh slobode) na 5895 mnv. Pri usponu na Kilimandžaro iskusite različite klimatske zone od tropske u podnožju do alpske na vrhu planine. Od 1973. dio Kilimandžara je nacionalni park i rezervat na površini od oko 750 km2. Njegov ulaz je na nadmorskoj visini od 1800 m i dnevno kroz njega može ući do 70 planinara koji dobijaju vodiče, kuvare i nosače za transport maksimalno po 20 kg. U pohodu na vrh ekspedicije mogu uživati u susretu sa afričkih životinjama – leopardima, antilopama , gazelama, a najinteresantniji su afrički slonovi koji rijetko da žive na toj nadmorskoj visini.

Zbog visinske bolesti Ivo nije dosegao Uhuru pik, najvisi vrh Afrike, morao je odustati na krateru Kilimanjara – Gilmans Pointu, na (5681m). Pitamo ga zašto podnositi fizičke tegobe, rizikovati put u nepoznato, zašto je nekome na plavom Jadranu san crna Afrika?

“To je želja za upoznavanjem novog, želja za kretanjem. Ljudi su ovdje prilično statični jer, bez obzira na način na koji živimo, puno nas ima mogućnost da se pokrene i da nešto vidi, doživi. Svi se nečega plašimo, bojimo se upoznti novo. Afrika je bila moja velika želja i baš zato što je potpuno drugačija od svega što znamo, nadam se da ću imati prilike da joj se vratim”.

Fotografije: Ivo Perčin

Ljepota Hajle i gostoprimstvo Rožajaca vode do planinarskog doma Grope na nadmorskoj visini od 1960 m. Ovo nije odredište samo crnogorskih i planinara iz susjednih država, već i ljubitelja divlje ljepote iz Francuske, Finske, Velike Britanije. U njihovim zabilješkama nakon desetodnevnih hiking tura, najbolje ocjene dobija planinarski dom Grope, ne samo zbog udobnosti i topline dobrodošlice, već i njegovog ukusa: osim što kuvaju nabolju tursku kafu uz bajramsku alvu, sa kuvanom krtolom biraju najbolji domaći sir, kajmak i turšiju, Feka, Kokan i Crv spremaju pasulj tavče na gravče u zemljanim posudama sa dodacima planinskih biljnih začina i divljeg povrća. Na meniju su inače i domaći specijaliteti od pšeničnog i kukuruznog brašna, kačamak, cicvara, razne popare, a specijalitet Grope je planinarski gulaš čija je tajna u ljeti prikupljenim planinskim ljekovitim travama koje rastu na Hajli –sporišu, majčinoj dušici, kantarionu.

Grope su potvrda da je moguće razvijati turizam i u planinarskim domovima koji objedinjuju ono najbolje što Crna Gora ima – divlju ljepotu planine i pitomu toplinu njenih ljudi.

Arhitektura rimske Duklje (Doclea) datuju se krajem I vijeka nove ere. U vrijeme dinastije Flavijevaca i cara Vespazijana Duklja dobija status municipia, i tako postaje jedan od najznačajnijih gradova u jugoistočnom dijelu rimske provincije Dalmacije. Pominju je i antički istoričari: Plinije govori o ilirskom plemenu Docleata, dok Ptolomej navodi Duklju kao grad u unutrašnjosti zemlje. Arheološki nalazi upućuju da bi krstoobrazna crkva (IX vijek) mogla biti crkva Sv.Marije koja se pominje u Ljetopisu Popa Dukljanina. Kralj Svetopelek je sahranjen u srkvi Svete Marije u Duklji („sepultum est in ecclesia sanctae Mariae…in civitate Dioclitiana“) koja se u Ljetopisu pominje kao krunidbena crkva dukljanskih kraljeva (izvor: mr Mitra Cerović).

Prva arheološka istraživanja Duklje sproveo je francuski konzul Prik de Sent Meri 1879. No, sedamdeset godina kasnije, preko Duklje se gradi oko 500 metara pruge Nikšić-Podgorica kojom su uništeni vrijedni arheološki ostaci, a „dekorativna kamena plastika je ugradjivana u nasip za šine“ (izvor: arh Predrag Malbaša). Danas Željeznica ima obavezu da do 2017. godine sa lokaliteta Duklje izmjesti trase pruge. Do tada, izračunajmo: Budvu je ovog ljeta posjetilo 500,000 turista; ako bi samo 10% njih imalo priliku da za ulaznicu od 1 EUR izletički obidje Duklju, to bi značilo da bi se za njenu zaštitu i promociju moglo zaraditi 50,000 EUR. Samo za tri mjeseca i samo od turista u Budvi.