U klasi Optimist najbolji je bio Balša Dojkić iz JK Delfin, dok je u klasi Laser Standard najbrži Milivoje Dukić iz hercegnovskog JK Jugole Grakalić, koji se priprema za Olimpijadu i obećava da će ispuniti normu. Dukić će se naredna tri mjeseca pripremati za Svjetsko prvenstvo u Australiji, koje vodi u kvalifikacije za Olimpijske igre.

Jedno od prvih mjesta osvojila je i ekipa iz Hrvatske, a njen vodja Roko Mustra očekuje da će i nekoliko mladih jedriličara iz Splita takodje ostvariti olimpijsku normu i plasirati se za najveće svjetske regate. Predsjednik JK Delfin Tivat Jovo Radonjić, koji je bio domaćin ovog prvenstva, zadovoljan je što je plan od osam planiranih jedrenja ostvaren i već za oktobar najavljuje organizaciju nove regate u tivatskom zalivu.

Osim što su odlični organizatori i sjajni domaćini, tivatski Delfini su i meštri od teće.

Treba reći i da se tradicija ovog mediteranskog, olimpijskog i ekološkog sporta održava u Crnoj Gori isključivo zahvaljujući entuzijazmu zaljubljenika u jedrenje. Podrška kako novčana tako i druge vrste najčešće izostaje, pa su mnogi klubovi na ivici egzistencije i nemaju mogućnosti da svoje jedriličare pošalju na medjunarodna takmičenja. Istvremeno, troše se desetine hiljada eura na “invazivne” sportove, kao što je na primjer kuglanje.

O tome kakav odnos imamo prema mediteranskoj tradiciji koju čuva jedrenje, a koje je -naglasimo- i ekološki sport, govori odnos medija prema ovakvim takmičenjima: jedna televizija je, na primjer, umjesto slike jedara u Boki (koja je i ekskluzivna turistička promocija u jeku sezone) u svojoj informativnoj emisiji objavila da je u Tivtu “povodom jedne regate” ali nas je umjesto o ovim sjajnim mladim sportistima izvijestila o “nezvaničnim saznanjima” dje je i s kim je izvjesni lik iz najnovije sapunske trakavice. O regati, jedrenju i jedriličarima ni riječi, ni kadra.

Kako ujediniti kulturu, tradiciju i turizam, a pritom promovisati energiju vjetra i ljepotu mora?
Jedrenjem u čast Fašinade!

Petovjekovna peraška Fašinada ima u svojim temeljima i ekološku potku: riječ je o običaju kojim se iz barki na vesla izbacuje kamenje oko peraškog ostrva Gospa od Škrpjela kako bi se ojačali njegovi temelji na potonulim brodovima i ostrvo sačuvalo od morske erozije. (Pogledajte fotografije Gospe od Škrpjela iz naše arhive). Fašinada traje od 22. jula 1451, a poslednjih godina krasi je i regata koju organizuje kotorski jedriličarski klub Lahor. Tradicija peraškog pomorstva na jedra kojim se koriste samo sile vjetrova, daje ovom sportu i ekološku notu.

No, dok druge zemlje plaćaju marketinške agencije da izmišljaju legende oko kojih će se isplesti turistička priča nekog kraja, u Crnoj Gori su slavna tradicija jedrenja u Boki Kotorskoj i neprocjenjiva baština Perasta nedovoljni da bi donosioci odluka prepoznali važnost mediteranskog sporta koji je čuvar mora i tradicije pomorstva.

Prelistajte i našu jedriličarsku arhivu…

Jedini Stari grad na obali koji je zbog izvora i odbrambenih bedema izgradjen oko 4 km daleko od mora, živi više od 2,500 godina. Najnovija arheološka istraživanja otkrila su u Starom Baru keramiku iz vremena Ilira, (VIII-VI p.n.e.), a drevnost svjedoče i ostaci neolita u naselju Čeluga, tumulusi u selu Ravanj, Stara maslina na Mirovici-stara preko dva milenija. Barski kamen taložile su različite kulture, a djelić tog nasljedja čuva se u starogradskom muzeju – od rimskih mozaika do murano stakla iz Venecije. Tragovi drevne prošlosti grada koji je imao autonomiju, Statut i svoj novac, vode do “Ljetopisa popa Dukljanina” iz XII v., najstarijeg spisa Južnih Slovena.

Danas se ovdje uzdižu jedne do drugih džamije i hrišćanske crkve, a mještani i dalje žive od zanatstva, trgovine i maslina. I opet smo na početku priče: kao ni Stari Bar, tako ni njegovi brojni maslinici nisu iskorišćeni poput onih u Italiji ili Španiji na primjer, gdje se ubira turistički prihod samo od obilaska i fotografisanja vjekovnih stabala. No, možda upravo zbog toga, Stari Bar je sačuvao ljepotu prepletenog Mediterana i Orijenta u toploti Starih Barana, u mirisu japrak sarmi od raštana i ukusu maslinovog ulja autohtone žutice, u čiju se čast svake jeseni grad okiti Maslinijadom.

„Naš cilj nije samo berba, već da se okupimo, družimo i pokažemo kako izgleda proces dobijanja maslinovog ulja od uzgoja do prerade“, kaže Vesna Djukić iz maslinarskog društva Boka koje okuplja maslinare sve tri bokeljske opštine.

Na berbu maslina otpada 60% troškova proizvodnje maslinovog ulja, a tradicionalni način sakupljanja ploda zamijenila je trešnja masline. Učesnici berbe mogli su isprobati i mašine za berbu – tresače, berače i električne češljeve, i tako se sami osvjedočiti koliko su olakšale berbu.

Savremeno maslinarstvo propisuje berbu i preradu maslina u što kraćem roku, pa to sve vi[e primjenjuju i domaći maslinari. Za razliku od nekadašnjeg sakupljanja maslina tek kada plod otpadne na tlo, danas se ispod maslina postavljaju mreže, a plod se bere tresačicama. Maslinari Boke takodje preporučuju da se masline ne sole i ne drže u vodi, da se ulje nakon preprade odlaže u sudove za taloženje, te da se nakon mjesec dana filtrira i čuva u tamnim prostorima na temperaturi do 15 stepeni.

I pored činjenice da je dio ploda ove godine opao prije berbe zbog kiše i napada maslinovog moljca, maslinari kažu da će rod u Boki biti veći nego prošle godine.

U susjedstvu, u Budvi, jesen je donijela početak gradjevinske sezone, pa su maslinari uputili apel javnosti da se sačuvaju preostali maslinjaci duž rivijere tako što bi se stabla transportovala u barski zimovnik gdje bi im se odredila lokacija za presadjivanje. Podsjetimo, samo u nekoliko prethodnih godina u Budvi je zarad stihijske izgradnje uništeno oko 5,000 maslina, od kojih su neka stable bila preko 700 godina stara. Na stotine maslina je naočigled svih posječeno u Miločeru, na Medinovom kršu u Petrovcu, na rtu Zavala.

O strahovitoj devastaciji kazuju brojke: na Budvanskoj rivijeri je početkom XX vijeka bilo oko 200, 000 maslina, a danas ih je jedva oko 40,000.

Podaci Ministarstva poljoprivrede:

- Crna Gora ima oko 500,000 stabala maslina, uglavnom autohtonih sorti.
- Većina zasada ima površinu do 2 hektara.
- Veliki kompleksi maslinjaka (od 20,000 do 80,000 stabala) postoje u Ulcinju, Baru i na Luštici.
- Prosječna starost zasada je 50, 150, 200 i više godina.
- Samo od polovine ukupnog broja stabala masline se ubira plod, pa je prinos po stablu izuzetno nizak – 4,1 kg ploda i svega 0,8 litara ulja.
- Na Crnogorskom primorju danas postoji samo 25 uljara.

Istraživanje je inicirao Univerzitet u Southamptonu nakon što su prošle godine otkriveni ostaci antičke građevine iz III-IV vijeka, na stotinjak metara od obale Maljevika.

Tada su na dvije lokacije primjećeni arhitektonski ostaci, stubovi, arhitravne grede i baze isklesane od kamena.

Otkriće su arheolozi ocijenili kao “enigmu potopljenog antičkog grada koja se svrstava u red najznačajnijih podvodnih otkrića protekle godine na Mediteranu”.

Sajt heritage-key je, na primjer, ovo otkriće svrstao u deset najvažnijih podvodnih lokaliteta za prošlu godinu.

Univerzitet u Southamptonu je za istraživanje Maljevika angažovao Centar za podvodnu arheologiju pri Univerzitetu pod vodjstvom dr Lucie Blue, a istraživanje će pozicionirati i georeferencirati lokalitet kako bi se pripremila njegova spomenička zaštita.

Istraživači će mapirati i akvatorij Bigovica koji se nalazi četiri kilometra od Ponte Volujica. Tipologija amfora na ovom lokalitetu seže od IV vijeka prije nove ere do XVI vijeka, što upućuje da je Bigovica bila pretovarna luka jer čuva gotovo sve tipove amfora koje se mogu naći na Mediteranu.

Arheolozi očekuju da će se istraživanjem Bigovice dobiti novi značajni podaci o trgovačkim putevima od 4.v prije Hrista do kraja kasne antike na ovim područjima.

Čekajući da Crna Gora prouči i zaštiti svoje podmorje, čini se da njegovu vrijednost najprije prepoznaju stranci. Pročitajte i o istraživanju podmorja Boke Kotorske.

Foto: heritage-key

Većina njih biće tradicionalni „Aman junkie“ gosti koji širom svijeta borave u hotelima te singapurske kompanije, a o konceptu odmora koji promoviše ovaj hotelski brend govore i naše fotografije: boje i materijali odražavaju ugodjaj nekadašnjeg paštrovskog ribarskog sela – od udobnih tonova i minimalističke dekoracije do upotrebe prirodnih materijala, prevashodno drveta i kamena.

Suprotno onome što se u Crnoj Gori najčešće podrazumijeva pod „ekskluzivom“ (gužva, stotinjak decibela, pozlaćene kvake i ogromna zdanja), u hotelu Sveti Stefan najavljuju da će brendirati odredište koje nudi potpuni relaks, u mirnom, elegantnom okruženju prirodnog ambijenta. Tome u prilog i činjenica da će na Svetom Stefanu boraviti najviše 108 gostiju, o kojima će brinuti izmedju 300 i 500 zaposlenih.

Vrste objavljene u istraživanju nalaze se u globalnoj bazi podataka Ocean Biogeographic Information System (OBIS). U bazi je 30 MILIONA zabilješki i više od 800 pojedinih baza podataka iz različitih institucija širom svijeta.

U studiji se može pročitati da su vode Australije i Japana, sa pojedinačno oko 33.000 vrsta organizama, daleko biološki najraznolikije. Slijede ih vode oko Kine, Sredozemno more i Meksički zaliv, što daje popis 5 morskih staništa s najraznolikijim vrstama dosad poznatima čovjeku.

U prosjeku, čak petinu vrsta čine rakovi koji, zajedno s mekušcima i ribama, sačinjavaju polovinu svih poznatih vrsta u 25 regija.

Ribe čine 28% svih vrsta tropskog dijela zapadnog Atlantika i jugoistoka SAD-a, a samo 3 do 6% voda Arktika, Antarktika, Baltika i Mediterana. Trenutno titulu “kosmopolita” medju ribama nosi Chauliodus sloani, koja živi u četvrtini svih okeana i mora svijeta.

Broj jedinstvenih, endemskih vrsta koje nećete naći nigdje drugdje u svijetu najveći je u regijama Australije i Novog Zelanda, Antarktika i Južne Afrike. Endemi čine čak polovinu svih morskih vrsta Novog Zelanda i Antarktika, te četvrtinu australijskih i južnoafričkih morskih vrsta.

Mediteran nosi titulu mora sa najviše invazivnih vrsta – u ovom dijelu svijeta zabilježeno je čak preko 600 invazivnih vrsta, ponajviše mekušaca, rakova i riba. Najveći broj vrsta u Mediteran je došlo iz Crvenog mora preko Sueskog kanala. Census of Marine Life najavljuje da će u oktobru iznijeti konačnu procjenu o broju svih morskih vrsta poznatih nauci, čiji broj će prema očekivanjima naučnika preći 230.000.

Jedna od učesnica projekta je Nancy Knowlton sa Instituta Smithsonian, autorka knjige “Citizens of the Sea: Wondrous Creatures from the Census of Marine Life”: “Na kraju svega, shvatamo da je većina morskih organizama i dalje bezimena, a njihov broj je nepoznat. No ovim ne priznajemo poraz. Okean je toliko velik da i nakon 10 godina napornog rada imamo samo natruhe informacija o tome što se tačno nalazi u morskim vodama. No to je zaista važan i impresivan početak.”

Izvori : Eureka Science News, Census of Marine Life, Biologija.com.hr
Foto: seaphotos.com

„Sjećam se cvrkuta ptica i ostrvskog cvijeća, poznatog budvanskog ljiljana kojeg su čak i botaničari zaboravili. To je ostrvo za mene neka vrsta ikone i amajlije Budve, jer je davalo samobitnost cijelom ambijentu. Čim bi stupio na ostrvo, čovjek bi se izliječio od te ljepote“, priča Antonioli.

Na Školju su se tokom vjekova organizovale gradske svečanosti, posebno za praznik Sv.Nikole, zaštitnika pomoraca. Stari spisi čuvaju sjećanje na fešte koje su u slavu ostrvskog zaštitnika počinjale služenjem mise, nakon čega je slijedila pučka gozba od brodeta, ribe s gradela, vina i rakije u izobilju do pred noć. Iz jednog od sačuvanih zapisa čitamo:

„Svaka obitelj je donijela posudje od kužine i tu se peklo jagnjadi, varila govedina i kokoši – slasti botiljerije – uprav kao svadba – i proveli smo cijeli dan ispod tende. Sofra divota je gledat. Družba veća od 200, pjevanje, zdravica do volje. Mužari gruvahu, a svježi vjetrić ladjaše naše glave od vina, položaj romantičan…“.

U čast sveca je oko 1096. godine francuski krstaš prezimenom Raimondo nakon svog povratka iz krstaških ratova na ostrvu podigao crkvicu. Kasnije je tu nastalo groblje na kojem su počivali mnogi Budvani jer je odlazak iz Starog grada u polje bilo opasno zbog raznih opsada. Taj običaj se nastavio čak do početka 19.vijeka.

Ostrvo je bilo vlasništvo budvanske vlastele do 1610, a zatim crkve Sv.Ivana Krstitelja do 1802. kada je rasprodat seljacima opštine paštrovske, najviše sela Bečići. „U vlasništvu katoličke crkve ostalo je onoliko koliko je ogradjeno zidom“, pišu arhivske knjige.

Vjerski obredi u ostrvskoj crkvici nisu se obavljali od 1940, da bi nakon više od pola vijeka, 1997. održavanjem mise ta tradicija obnovljena.

Za ostrvo je nekada bila vezana i tunja, a još se početkom nove ere u jednom od zapisa Plinija pominje da je budvanski zaliv bio toliko velik da se u njemu mogla sidriti skoro cijela rimska flota. „Iz toga se naslućuje da je tunja, koja je danas „prečica“ od Sv.Nikole do Budve, postojala kao neka brana, i da se zahvaljujući tome moglo bezbjedno sidriti brodovlje“, kaže Antonioli.

Ostrvo je tokom prošlog vijeka bilo popularno izletište ne samo Budvana već i inostranih turista, jer je predstavljalo izuzetnu ekološku vrijednost. „Na njemu je bilo drveća kojeg nećete naći drugdje. Tu još uvijek postoje četiri stabla pinusa maritima, drugdje su uništeni. Na žalost, ostala stabla su posječena zarad izgradnje , pa ove preostale bi trebalo zaštiti“, upozorava Antonioli, koji smatra da bi trebalo sačuvati ostrvo kao ekološku cjelinu nemjerljive turističke vrijednosti.

No, kolika je danas nebriga za Školj, vidi se i po tome što niko nema tačan podatak o postojanju jelena lopatara i muflona koji su na ostrvo doneseni sa Briona osamdesetih godina prošlog vijeka. U Lovačkom društvu Primorje, koje gazduje nad oko pet hiljada hektara zemlje, daju o tome kontradiktorne procjene, od onih da su životinje poslednjih godina potpuno istrijebljene, pa do tvrdnji da su na ostrvu nedavno vidjeni i jeleni i mufloni. No logično je da bi se za tri decenije, da nije bilo krivolova, ove životinje na ostrvu razmnožile i da bi, zahvaljujući ostrvskoj konfiguraciji i vrsti rastinja, bile lako vidljive čak iz barke.

Ostrvo se i medijski degradira uništavanjem njegovog viševjekovnog imena. Zbog nepoznavanja i nepoštovanja kulture i tradicije budvanskog nasljedja, mediji za ostrvo koriste imena nekih dalekih ostrva koji nemaju mnogo veze s Jadranom ili mediteranskim toponimima.

„Ljudi koji ne poznaju ovaj kraj zovu ostrvo Havaji, što je nonsens, ono je oduvijek bilo ostrvo Sv.Nikola, ili Školj, kako su mu tepali mještani“, podsjeća Antonioli.

(foto: Ante Urban)

Peraštani su se zavjetovali da će na hridi podići crkvu, pa su odlučili stvoriti ostrvo. Tako su pomorci na svojim jedrenjacima donosili kamenje koje bi bacali na mjestu hridi, a da bi sačuvali ostrvo kamenje se moralo stalno dodavati, pa se taj običaj održao do danas kroz Perašku fašinadu. Zato se svakog 22. jula tradicija nastavlja ukrašenim peraškim barkama kojima se do Gospe donosi kamenje i baca oko ostrva.

Marija Mihaliček bilježi da je današnji oblik Gospe od Škrpjela nastao nakon zemljotresa 1667. kada je oslikan po zamisli barskog nadbiskupa Andrije Zmajevića. Crkva je jednobrodna, njena glavna fasada ima barokni portal ukrašen trougaonim zabatom, sa rozetom. Jedinstveni okrugli zvonik izgradjen je u 18. vijeku od korčulanskog kamena, a terasu je podigla porodica Smekja. Tu je i kuća za svećenika sa kulturno istorijskim i pomorskim zbirkama, amforama i zavjetnim slikama, kao i nekadašnja “pomirbena dvorana” kao mjesto pomirenja medju ljudima.

U crkvi su barokne slike Tripa Kokolje s kraja 17. vijeka, vijek mladji barokni oltari od mermera, oltarska pala mletačkog slikara Franceska Fontebassa i Voja Stanića. Na Gospi od Škrpjela čuva se i kolekcija od oko 2000 zavjetnih srebrnih pločica radjenih od 17.vijeka. “Na glavnom oltaru sa dvije statue Ivana Evanđeliste i Sv. Roka, koje su rad mletačkog kipara Franceska Gaia, a ikonu Gospe od Škrpjela uradio je  Lovro Dobričević iz Kotora polovinom 15. vijeka. Peraštanin Ivan Mazarović je okovao ikonu srebrom u 18. vijeku”, zabilježeno je u peraštanskom muzeju.

Za razliku od Budve, Bara i Ulcinja, gdje gotovo da nema jedriličarskih društava, Bokelji uspijevaju da očuvaju tradiciju jedrenja kroz svojih šest klubova – “Jugole Grakalić” i Herceg Novog, jaht klub “Herceg Novi” koji se bazira na krstaškom jedrenju, “Jovo Dabović” iz Baošića, “Delfin” iz Tivta, klub katamarana “Trio Belan” iz Tivta i jedriličarski klub “Lahor” iz Kotora. Četiri od ovih šest klubova temelje se na olimpijskom jedrenju – klasama laser i rade sa djecom, stvarajući buduće jedriličare. Jedan od njihovih trenera je Ilko Klakor iz tivatskog jedriličarskog kluba Delfin.

„Imamo talente koji bi mogli biti budući šampioni i postižemo vrhunske rezultate. Igor Les je na primjer bio peti na Euro cup-u pretprošle godine, što je bio izvanredan rezultat jer je prestigao svjetskog i evropskog prvaka, i neke olimpijce. Prošle godine nije imao sreće jer su mu dva puta pucali jarboli. U Splitu je medjutim osvojio šesto mjesto na takmičenju Olimpic Week gdje je učestvovalo 22 zemlje. U klasi optimist smo osvojili državno prvenstvo Makedonije i treće mjesto na regati Jugoistočne Evrope“.

A da bi se postizali vrhunski rezultati, u jedrenje treba uložiti ne samo puno ljubavi i znanja, već i novca. Jedrilica za najmladje u klasi optimist košta više od 3,000 EUR, a klasa laser je još skuplja-jedan brod košta više od 7,000 EUR, dok u godišnja takmičenja treba uložiti još oko 30,000 kako bi se osvajale medjunarodne regate i odgojili šampioni koji moraju imati dobru kondiciju, vještinu, znanje o aerodinamici, geografiji, moraju poznavati more i kurente, ružu vjetrova.

Da bi se razvijalo jedriličarstvo, uz takmičare i trenere treba obrazovati i znalce medju sudijama. Uz pomoć kolega iz Hrvatske, jedne od nekoliko najboljih jedriličarskih zemalja na svijetu, crnogorske sudije će se u februaru obučavati u Herceg Novom. „Sudija mora da postavi regatno polje, da zna sva jedriličarska pravila kako na vodi tako van vode, mora znati voditi regatu. Osim sudija regatu prate i presuditelji na vodi koji u brzim čamcima nadgledaju što se dešava na samom regatnom polju, znači to je jedan složen i veoma kompleksan posao“, kaže Farkaš. I dok se sa državnih instanci o Crnoj Gori često govori kao o nautičkoj destinaciji, kao da se zaboravlja domaća tradicija jedrenja; a ona se ne može sačuvati samo entuzijazmom pojedinaca koji znaju da jedrenje nije samo sport već djelić mediteranske baštine i nasljedja slavnih jedara Boke poput onih kojima je svijet oplovio Ivo Visin. Pročitajte više o njegovom Putovanju oko svijeta .